OBITELJI, NA TEBI JE RED!

Dragi župljani!

Zbog pandemije koronavirusa naše obitelji postale su svojevrsni „izolatorij“. I ova prisilna izolacija počela nam se događati u Korizmi, zakoračila je s nama i u Veliki tjedan, a Bog zna, obilježit će nam i proslavu Uskrsa i dobar  dio i vazmenog vremena koje se zaključuje svetkovinom Duhova. Kroz ovo vrijeme moramo poštivati predostrožne mjere relevantnih stožera, održavati osobnu higijenu i držati socijalnu distancu u susretima s drugim ljudima, na otvorenim i u zatvorenim prostorima.
Naprotiv, za vrijeme koronavirusa u obitelji imamo priliku rušiti postojeće socijalne distance koje su među članovima obitelji nastale radi drugih naših virusa: zbog pomanjkanja vremena, nedostatne pažnje i poštovanja, zbog nevršenja obiteljskih obveza te ponajviše zbog zapostavljene obiteljske molitve. Obiteljska molitva i čitanje Riječi Božje najbolji su način da se članovi obitelji još intimnije zbliže. Krist je jedini pravi posrednik našega zajedništva. Bez njega ne možemo učiniti ništa. Svjedok sam da su se u ovoj „izolacijskoj Korizmi“, uvođenjem obiteljske molitve i čitanjem Božje Riječi, izbrisale razne distance u nekim obiteljima naše župe te po molitvi pronađeno toliko žuđeno zajedništvo obiteljske ljubavi.
Veliki tjedan, Uskrs, uskrsno vrijeme – to su najintenzivniji milosni dani za nas vjernike. Ove najveće svetkovine naše vjere do sada smo slavili na uobičajeni način, svečanim okupljanjima po crkvama.  No sada smo prisiljeni slaviti ih u obiteljskom ozračju. Ovo milosno vrijeme izvrsna je prilika da naše obitelji obnove svoje duhovno zajedništvo, da postanu svjesnije svoje sakramentalnosti, svoga stanja i poslanja u Crkvi i društvu, da su pravo Kućno svetište Crkve. Po svojoj sakramentalnosti obitelji mogu danomice iz svoje Kućne Crkve prikazivati svoje duhovne žrtve na oltaru svoje župne crkve, iako fizički nisu prisutni u crkvi, i duhovno se pričestiti.
Dakle, dok neki kršćani jadikuju što ne mogu ići na misu, dok neki nadobudni kršćani prozivaju crkvene poglavare što se „povlače“ pred ovom pandemijom, dotle mnogi drugi kršćani Kristu otvaraju vrata svojih obitelji, postaju ono što jesu, postaju Kućno svetište Crkve, kako je II. vatikanski koncil i nazvao obitelj. „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i kod njega se nastaniti“ (Otk 3,20).
Baš sam jučer, na Cvjetnicu, preko društvenih mreža primio jednu fotografiju kako u jednoj obitelji (koju dobro poznam) dok se prati misa  preko televizije, uz baku i roditelje, kleči jedan malac od nepune tri godine, sklopljenih ruku. Primjeri privalče.
Stoga Crkva, u ovoj kušnji koronavirusa, poziva  obitelji da budu Kućne Crkve, da otvore svoja vrata Kristu, da u ovim vremenima kušnje budu i sebi i Općoj Crkvi pravi duhovni respirator, pravo Kućno svetište Crkve.
Vjerujem da i mi svećenici ovo vrijeme kušnje (mise bez naroda ili s malo vjernika) iskorištavamo za svoju duhovnu obnovu i za promišljanje, kako u svojim župama iznova razvijati nove načine obiteljske duhovnosti i pastorala, a posebno kako više uključiti obitelji u pripremu i proslavu sakramenta njihove djece, da bi obitelj sve više postajala ono što jest: Kućno Svetište Crkve. 
Molimo se Duhu Svetom koji je duša Crkve i obitelji, da svima nama, a napose  našim obiteljima, u ovom vremenu kušnje prosvijetli i oči i srca da upoznaju koje li nade u pozivu njihovu (usp. Ef 1, 17-18).
Obitelji na tebi je red. Postani ono što jesi: Kućno svetište Crkve.

don Krešo Puljić

Natrag